Osnaženje i samokontrola dijabetesa

 Unatoč velikim naporima koji se poduzimaju u tretmanu dijabetesa, mnogi pacijenti ne postižu optimalne rezultate i imaju teške komplikacije koje rezultiraju smanjenom kvalitetom i duljinom života. Medicinsko osoblje često zbog preopterećenosti nije u prilici pacijentima pružiti zadovoljavajući stupanj dijabetičke njege. Zdravstveni sustav osmišljen je za pružanje trenutne skrbi, i nije razrađen za efikasno tretiranje kronične bolesti koja zahtjeva dnevni plan za samoregulaciju. Lošom regulacijom nezadovoljni su i pacijenti i medicinsko osoblje, koje frustrira i obeshrabruje neuspjeh pacijenata u postizanju željenih ciljeva.

Tradicionalno se uspjeh pacijenata u kontroli dijabetesa procjenjivao po njihovoj sposobnosti da se pridržavaju propisane terapije. Nažalost, ovaj pristup ne rezultira kvalitetnom brigom za dijabetes. Ozbiljnost dijabetesa, složenost upravljanja njime i brojne dnevne odluke koje dijabetes zahtjeva, znače da pridržavanje unaprijed određenog programa nije prikladno za čitav život s dijabetesom.

Ovo je osobito istinito kad je plan za samokontrolu osmišljen da odgovara pacijentovom dijabetesu, ali ne odgovara pacijentovim prioritetima, ciljevima i životnom stilu. Da bi uspješno živio s dijabetesom, pacijent mora biti sposoban postaviti ciljeve i donositi dnevne odluke koje su i djelotvorne i uklapaju se u njihov životni stil, uzimajući u obzir brojne psihološke faktore. Strategije koje omogućuju pacijentima da donose odluke o ciljevima, terapeutskim mogućnostima, ponašanju i da snose odgovornost za dnevnu dijabetičku skrb su djelotvorne u pomaganju pacijentima da se skrbe za sebe.

Postoje razni modeli skrbi i edukcije pacijenata. U prošlosti, većina obuke od strane medicinskog osoblja temeljila se na modelu osmišljenom za pružanje trenutne skrbi za zdravstveni problem. Medicinsko osoblje predstavljalo je autoritet odgovoran za dijagnozu, tretman i ishod liječenja. Edukacija se svodila na: “Učini kako ti kažem.” Ovaj model promovirao je ideju da medicinsko osoblje zna najbolje, i napor se ulagao da se uvjeri pacijente da slušaju dane upute. Vjerovalo se da je dužnost pacijenta slijediti upute medicinskog osoblja, i da su koristi pridržavanja tolike da je zanemariv negativni utjecaj ovih preporuka na pacijentovu kvalitetu življenja. Edukacija je promovirala pridržavanje pravila i pokušavalo se nagnati pacijenta da se promijeni.

Brojna literatura pokazuje da ovaj model nije efikasan u skrbi za dijabetes. Bio je potreban novi model, koji dopušta da pacijenti kontroliraju situaciju i da su odgovorni za dnevnu samoregulaciju, i da plan regulacije odgovara pacijentovim ciljevima, prioritetima i životnom stilu.

Ovaj pristup temelji se na 3 glavna aspekta kronične bolesti: izborima, kontroli i posljedicama. Izbori koje pacijent vrši svakodnevno skrbeći za dijabetes imaju veći utjecaj na rezultate nego izbori koje vrši medicinsko osoblje. Nadalje, pacijent je zadužen za svoju samoregulaciju. Jednom kada ode od liječnika, on kontrolira koje preporuke će usvojiti, a koje ignorirati. Konačno, pošto posljedice odluka pogađaju direktno pacijenta, ima pravo i odgovornost upravljati dijabetesom na način koji najbolje odgovara njegovoj situaciji i životnom stilu.

Osnaživanje je pristup suradnje usmjeren na pacijenta, osmišljen kako bi odgovarao osnovama dijabetičke skrbi. Osnaživanje pacijenta je pomaganje pacijentu da otkrije i razvije unutrašnju sposobnost da bude odgovoran za svoj život. Iako je medicinsko osoblje stručno za skrb o dijabetesu, pacijent je stručnjak za svoj vlastiti život. Poznavati bolest nije isto što i poznavati život osobe, i stoga je pacijent glavni u donošenju odluka o svakodnevnoj kontroli.

Uloga pacijenta je da bude dobro informirani aktivni partner u samokontroli. Medicinsko osoblje je tu da pomogne pacijentu da tretira bolest, a ne da tretira bolest. Medicinsko osoblje mora se prestati osjećati odgovornima za pacijente, i postati odgovorno pacijentima. Skrb o dijabetesu postaje suradnja među jednakima, profesionalci donose znanje o dijabetesu i tretmanu, a pacijent donosi znanje o svom životu i spoznaje o tome što će za njega biti djelotvorno. Da bi ovaj pristup bio usvojen, pacijenti trebaju edukaciju usmjerenu na informirano donošenje odluka, a medicinsko osoblje treba vježbati načine da podrži pacijentov napor da postane uspješni samoregulator.

Edukacija o samokontroli je osnova za osnaženje, i nužna je da bi dijabetičari uspješno vodili dijabetes i donosili odluke. Edukacija pomaže pacijentu da ima jasan stav o svojim ciljevima i motivima, te ga uči kako unijeti promjene u ponašanje i kako rješiti probleme. Istraživanja su pokazala da jednokratna edukacija rijetko kada postigne takve promjene u ponašanju koje su potrebne za dugoročnu samokontrolu. Pacijentima treba trajna potpora u samokontroli, te je u manjku potpore od medicinskog osoblja, treba tražiti u dijabetičkim udrugama i od prijatelja dijabetičara.

Potrebno je da si pacijenti postavljaju ciljeve, jer je to efikasna strategija: pacijenti koji sudjeluju u izboru ciljeva i imaju jasnu predodžbu o njima, imaju veću šansu biti upješni u postizanju ciljeva.
S druge strane, medicinsko osoblje trebalo bi više slušati, a manje nuditi savjete. Postavljanje pitanja i aktivno slušanje pomaže pacijentu da sagleda probleme i vodi do prepoznavanja pozitivnih promjena koje može primjeniti.
Uobičajeni problem medicinskog osoblja je ograničeno vrijeme kojim raspolažu. Uvriježeno je vjerovanje da preispitivanje emocionalnih i psiholoških potreba pacijenta znatno produžuje utrošeno vrijeme. Zapravo, ovaj pristup povećava efikasnost posjete i umanjuje provedeno vrijeme. Vrijeme provedeno u davanju preporuka koje pacijentu nisu važne ili ih nikada neće primjeniti je izgubljeno vrijeme.

Model osnaženja pacijenta je efikasan pristup za skrb o dijabetesu. Utemeljen je na aktivnom pacijentu koji surađuje s informiranim i aktivnim timom za skrb. Osnaženje se postiže uspostavom partnerstva s pacijentom i stvaranjem okruženja kojem je u centru dijabetičar. Koristi za pacijenta su brojne, a uključuju bolju komunikaciju s medicinskim osobljem, veće zadovoljstvo samokontrolom, unaprjeđene metaboličke i psihosocijalne rezultate, i emocionalnu dobrobit. Koristi za medicinsko osoblje uključuju postizanje preporučenog stupnja skrbi, unaprijeđene rezultate, i veću profesionalnu satisfakciju.

Tihana Kušeta