Od Splita do Montreala

 Iako ova moja priča nosi naslov "Od Splita do Monteala" zapravo bih se trebao vratiti par godina unatrag i krenuti od Zadra, grada u kojem ova moja priča o Montrealu zapravo i počinje. Naime prije tri godine san na nagovor tadašnjeg predsjednika Splitskog dijabetičkog društva i mog dragog prijatelja Dade krenuo u jednu drugu avanturu koju pamtim kao jedno od najljepših životnih iskustava. Tada smo se Dado i ja iz Splita u Zadru sastali s petoro dijabetičara iz Osijeka, Siska i Zagreba i krenuli u akciju pod nazivom "S dijabetesom na jedrenja". Sama ideja da ću provesti tjedan dana na jedrilici zajedno sa sedmero ljudi od kojih većinu vidim prvi put u životu je u meni budila lagani nemir. Svakakve misli su mi se rojile po glavi. Ipak je to jedan skučeni prostor i većinu vremena ćemo provodit na moru izolirani od ostatka svijeta "zarobljeni" na 14-metarskoj jedrilici.Ukoliko se u kriznim situacijama, koje na moru nisu rijetke, ne budemo slagali kao jedan, čak bi nam i životi mogli biti ugroženi. Međutim sve moje sumnje i nedoumice su se raspršile onog momenta kad sam na središnjem gradskom trgu u Zadru upoznao Davora, Bruna, Ivanu, Josipu i Tanju. Petero prekrasnih ljudi koji su se osim za jedrenje te godine pripremali i za nešto drugo, nešto što je za mene u tom momentu bilo jako daleko. Za Svjetski dijabetički kongres. Moram priznati da me te njihove priče o prikupljanju sredstava, pisanju projekata, reklamnim mjerenjima šećera te "Fund raising-u" u početku nisu previše interesirale. Govorio sam sebi da sam ja došao na jedrenje i da mi nikakav kongres u tamo nekom Cape Town-u to neće pokvariti. Međutim žar i motiv da uspiju koji se kod tih ljudi mogao osjetiti svaki put kada je tema odlaska na kongres bila "na tapetu" su me potakli da ipak malo podrobnije poslušam o čemu se tu zapravo radi. Obzirom da sam se usprkos desetogodišnjem iskustvu s dijabetesom tek te godine malo aktivnije uključio u rad matičnog društva nisam bio upoznat s načinom na koji se organizira jedan tako veliki projekt. Do tada sam sudjelovao samo u manjim akcijama organiziranim na lokalnoj razini tako da mi se odlazak na Svjetski dijabetički kongres činio kao nemoguća misija. Ekipa iz Zagreba koja se pripremala za odlazak u Južnoafričku republiku mi je djelovala toliko uigrano da sam se pitao je li moguće da i mi u Splitu organiziramo nešto slično budući da jako veliki broj mladih dijabetičara nažalost samo povremeno dolazi u našu udrugu i nisu motivirani za aktivnije sudjelovanje.

Budući da je za organizaciju odlaska u Cape Town bilo prekasno, a puste priče Zagrepčana su u nama probudile želju za odlaskom, odlučili smo da idući kongres koji se održava u Kanadi ne smije proći bez nas. Prvih nekoliko sastanaka koje smo organizirali s ciljem odlaska u Montreal nisu dali željene rezultate te se činilo da će na žalost i sljedeći Svjetski dijabetički kongres proteći bez ikog od nas iz Splita. Sastanci su bili sve rjeđi, a sudionika je sa svakim okupljanjem bilo sve manje tako da se krah činio neizbježnim. U tim trenucima se činilo da će nam Montreal ostati nedosanjani san. Onda je uslijedilo vikend okupljanje u Primoštenu na VIII. Kongresu osoba sa šećernom bolešću te zajednički sastanak na temu "Odlazak na Svjetski dijabetički kongres". Tada smo napokon shvatili da do odlaska u Montreal nije ostalo mnogo vremena te da još uvijek stojimo u mjestu samo sa željom za odlaskom. Ona ista uigrana ekipa iz Zagreba je već tada u velikoj mjeri bila zahuktana u organizaciji. Tada se u nama probudio dišpet te smo odlučili da je krajnje vrijeme da nešto poduzmemo. Odmah je pao dogovor da već idući utorak organiziramo zajednički sastanak "splitskih slatkih" i definiramo ekipu koja je dovoljno motivirana izgurati to sve do kraja. Nakon nekoliko sastanaka izprofilirao se tročlani tim: Tihana, Ante i ja.

Da smo tada znali što nas sve čeka možda i ne bi s toliko žara krenuli u to. Uslijedili su mjeseci mukotrpnog prikupljanja sredstava, traženje sponzora te pisanje dopisa i molbi. Povlačili smo za rukav prijatelje i znance, sve za koje smo mislili da nam mogu pomoći. Naše obitelji su se također uvelike uključile u samu organizaciju tako da posebnu zahvalu dugujem svom ocu koji je skupio velik dio sredstava i bio motiviran kao da i on sam ide na taj kongres. Tata hvala ti!

Oduševljenje koje je uslijedilo nakon prvih uplata zamijenila je depresija i rezignacija uzrokovana dužim "sušnim" periodom. Međutim ni tada se nismo dali. Odlučili smo da idemo pod svaku cijenu makar ostatak troškova morali podmiriti iz vlastitog džepa. Na sreću to nije bilo potrebno. Novac je ponovo počeo pristizati. Veliko hvala dugujemo svim našim dobrotvorima: Splitskoj Banci, Brodospasu, Gradu Splitu, Splitsko-dalmatinskoj županiji, Tramax-u.

Nakon mnogo truda, uspona i padova konačno smo sve skupili - uspjeli smo! Sav trud koji smo uložili, vrijeme koje smo utrošili i prepreke koje smo prešli nisu bili uzalud. Montreal je ispunio sva moja očekivanja!

Vatroslav Čović