Ski kamp Bjelolasica
Sredinom siječnja do Splita je doprla vijest o edukativno-rekreativnom kampu za mlade dijabetičare u trajanju od 27. do 30. siječnja. Odmah me je zainteresirala ideja o skijanju i učenju novih stvari i obnavljanju starog znanja, te druženju s dijabetičarima.
Nije trebalo dugo da se okupi slatka ekipa željna avanture i novih spoznaja,
pa smo Marina, Davor i ja u petak popodne zaprašili put Bjelolasice. Navečer
smo stigli u prekrasnu planinsku kuću i udobno se smjestili. Dočekala
nas je vesela i opuštena energija već okupljenih "sestara i braće po gušterači"
gdje smo požurili pozdraviti stare i upoznati nove prijatelje.
Sutradan se zaputismo do snježnih padina, naoružani dobrom voljom i
pancericama, skijama, štapovima i sličnim rekvizitima. Bilo mi je prekrasno
skijati, a vjerujem da se ništa manje nisu zabavili ni novopečeni skijaši
vođeni od strane nezamjenjivog instruktora Tonija. Od srca mu hvala na
silnoj volji i strpljenju! U potpunosti je zaslužio mjesto izbornika hrvatske
dijabetičke skijaške reprezentacije!
Popodne smo fino ručali (što bi mi bez dragih ljudi koji su za opće dobro
trampili kuhinju za snježne padine?), te poslušali predavanje doktorice
Prašek o pretragama koje dijabetiear/ka treba redovito obavljati. Iako
sam poprilično načitana i znam dosta o dijabetičkim temama, predavanje
je bilo iznimno korisno, ponajviše zahvaljujuai predavačici koja je strpljivo
odgovarala na sva naša pitanja.
Uslijedilo je predavanje sestre Bibe o higijeni, gdje nas je zainteresirano, podrobno i bez dlake na jeziku informirala o svim aspektima održavanja tijela čistim i njegovanim. Ivana nas je sutradan opskrbila znanjem o seksualnosti praćeno kombinacijom korisnih i smiješnih video-slideova, a bome i kondomima doniranim od velikodušnih sponzora. Dani su proletjeli i ostavili nas pune pozitivne energije. Bilo nam je teško otići, ali se uzdamo u glas da će zimski kamp na Bjelolasici postati tradicionalan.
Svakodnevno skijanje, predavanja i zdrav život koji smo vodili bili su
mi zlata vrijedni. Međutim, još mi je više značio kontakt s ljudima s
različitim životnim pričama i stilovima života. Koliko god obitelj i prijatelji
znali o dijabetesu i bili voljni pružiti potporu i razumijevanje, čini
mi se da me u ovom aspektu života jedino drugi dijabetiear/ka može u potpunosti
shvatiti i motivirati. Zato nakon kampa s radošću mogu reći da mi je dijabetička
baterija u potpunosti napunjena.
Hvala organizatorima, Zagrebačkom dijabetičkom društvu!
I još nešto - ako Branimir može održavati HbA1c na 5%, a pojedine trudnice na četiri cijela nešto, zašto mi ostali ne bi zapucali na broj 6? Meni se čini da on nakon Bjelolasice više nije daleko!
Tihana Kušeta