S dijabetesom na jedrenje

Brojali smo dane, križali datume u kalendaru i sa nestrpljenjem očekivali dan kada smo se trebali naći u Zadru i krenuti na sedmodnevnu avanturu Jadranom. Josipa i Tanja iz Osijeka, Ivana, Bruno i Davor iz Zagreba, Vatro i ja iz Splita. Većina nas nikad nije imala priliku jedriti na
14 metarskoj jedrilici, pa čak ni mi koji smo cijeli život na moru.

Odmah po dolasku u Zadar imali smo akciju mjerenja šećera na Narodnom Trgu. Građani su sa zanimanjem prilazili našem štandu i dopustili nam da im izmjerimo šećer. Raspodijelili smo poslove tako da je svatko imao zaduženje. Vidjelo se odmah da smo dobra ekipa i da sve ide kao podmazano. Preko 250 mjerenja, veliki broj anketnih listića je ispunjeno i polako završavamo akciju. Odlazimo u marinu Sukošan gdje trebamo preuzeti jedrilicu i "naoružati" se hranom za sedam dana. Sada se možemo opustiti i isplanirati sutrašnju rutu.

Ujutro napuštamo marinu, obilazimo otok Ugljan i idemo prema Kornatima. Od vjetra ni traga, na moru bonaca, plovimo na motor i guštamo. Skiper nas upoznaje sa zadarskim arhipelagom i dovodi nas u uvalu u kojoj ćemo se usidriti, okupati i ručati.
Današnji cilj nam je doći u mirnu uvalu na otoku Žirju. U sami sumrak ulazimo u uvalu u kojoj je usidreno 30-ak jedrilica. Ivana i Vatro odmah skaču u more na noćno kupanje, a Davor uzima udicu u ruke i kreće u "lov", u nadi da će nam uhvatiti večeru. Sjedimo na krmi jedrilice, Bruno nam svira gitaru, gledamo u bezbroj zvijezda na nebu, neko još uvijek hvata ribu, a ja razmišljam hoće li biti vjetra sutra. Pa neće nam se valjda desiti da nećemo razmotati jedra!! Slušamo skiper i ja prognozu vremena za sutra. Tooo! Najavljuju jugooo!! Sada mogu mirno na spavanje.

Već su skoro sve jedrilice isplovile, ali izgleda da nas je uhvatila dalmatinska fjaka pa se mi polako pripremamo. Izlazimo na otvoreno more da uhvatimo što bolji vjetar. Skiper daje naredbe, povuci livi konop, laškaj desni, namotaj "genovu", minjaj bandu, pazi ovo, pazi ono. Nastao je totalni metež, ali već nakon par promjena strana skužili smo što moramo raditi i koji konopi služe za što. Jedino je bio problem u komunikaciji, većina ne zna neke dalmatinske izraze, a mi ih ne znamo prevesti na književni. Oduševilo me Ivanino snalaženje na brodu i to što je uvijek za akciju. Čim se spomene da nešto treba napraviti ona to već radi.

Jedrimo prema Šolti po ne baš idealnoj putanji, idemo cik-cak da uhvatimo što bolji vjetar, ali ne prelazimo veliku udaljenost. Pa zar je to i bitno, nigdje nam se ne žuri. Guštamo u jedrenju, jedino Tanja željno priželjkuje kopno, ali se na kraju i ona naviknula na more. Svi smo se "izredali" na kormilu i tako malo odmorili skipera. Ulazimo u Rogač, privezujemo se i izlazimo na rivu u potrazi za samoposlugom da nadopunimo zalihe hrane. Pitamo mještane za obližnji dućan, a oni nam odgovaraju da je jedini dućan u Grohotama 2 km uzbrdo! Ali to se i nije pokazalo loše jer nam je dobro došlo malo protegnuti noge. Dok smo se mi vratili Josipa i skiper su nam pripremili večeru. Opušteni razgovori na krmi, zezancija trajali su do kasno u noć.

Polazimo prema Splitu, ali mu se nekako ne radujem. Vraća me u realnost. Imamo vremena za obilazak grada u kojem neki nisu bili do sada. Za akciju na rivi smo već bili uigrani, a na raspolaganju smo imali dvije medicinske sestre koje su mjerile šećer. Educirali smo građane o komplikacijama šećerne bolesti i koliko je važna samokontrola.
Nakon akcije smo imali dogovorenu večeru u restoranu Jugo gdje su bili pozvani dijabetolozi i medicinske sestre sa odjela za dijabetes.

Nažalost tu se moja priča završava jer me sutra očekivao radni dan. Nastavak priče će ispričati Vatro, a ja samo mogu reći da se moj san ostvario.

Tugu zbog Dadina odlaska "utapamo" na krmi i usput dogovaramo plan za sutrašnju akciju mjerenja šećera u Makarskoj. Obzirom da je za sutra najavljena jaka bura s olujnim udarima skiper donosi odluku da jedrilica ostaje usidrena u marini u Splitu, a mi do Makarske moramo kopnenim putem. Imamo osiguran prijevoz autom za četiri osobe pa je potrebno odlučiti koji će sretnici autom, a koji će se gužvat u autobusu. Naravno, izvisili smo mi najstariji, Davor i ja.

Ranojutarnje buđenje se malo odužilo, pogotovo za nas preostale Dalmatince pa je polazak prolongiran za cca pola sata. Sa sinoćnim iskrcajem Dade pomislio sam da ću se napokon moć malo naspavat jer više neće bit iznenadnih udaraca i "urlanja " u snu mog sad već bivšeg cimera. Naravno, ta moja predpostavka se pokazala potpuno pogrešnom.

Vrijeme do polaska autobusa Davor i ja smo iskoristili za obilazak dućana ribolovne opreme te kupnju foto-aparata za podvodno snimanje koji će se na kraju pokazati kao zlatna investicija.

Sama akcija u Makarskoj je protekla u nešto opuštenijoj atmosferi i za mene osobno to je ujedno i najbolja od sve tri koje smo proveli. Ukupno smo imali nešto manje od 200 mjerenja (3 novootkrivena dijabetičara) tako da nam je nešto slabiji odaziv Makarana dobro "legao" jer smo i mi već pomalo umorni.

Povratak u Split iskoristio sam za kompletiranje ribolovne opreme kako bi potpuno spreman dočekao sutrašnji dan za koji smo planirali veliku ribolovnu akciju koja će se pokazati uspješnijom nego što smo očekivali.

Podmirivanje računa za dvodnevni boravak u marini, "tankanje" goriva i spremni smo za povratak prema matičnoj marini u Sukošanu. Na putu do naše konačne današnje destinacije nakratko smo pristali u Šibeniku kako bi pokupili malu ekipu HRT-a koja o nama treba snimiti jedan kraći prilog za emisiju "Dobro jutro, Hrvatska". Moram priznati da sam se pribojavao da će prisutnost kamera malo narušiti atmosferu koja je bila fenomenalna cijelo ovo vrijeme, ali nakon kraćeg perioda prilagodbe sve se opet nastavilo po starom.

Vrijeme nam ni danas ne ide u prilog tako da smo ponovo prisiljeni "jedriti" na motore. Kratak predah za ručak iskoristili smo za posjet otoku Murteru te kreiranje nekoliko atraktivnih podvodnih snimki. Oko 19 sati usidrili smo se u uvali Tijaščica na otoku Tijatu nakon čega je odmah počeo "desant" gumenjakom na obalu i "planinarenje" do spomenika kojeg smo uočili pri pristajanju. Zbog nepreglednog i teško prohodnog terena od cjelokupne posade samo su trojica "najhrabrijih" uspjeli doći do cilja. Međutim, tu nije bio kraj našoj avanturi na Tijatu. Pri povratku do jedrilice čekalo nas je još jedno iznenađenje. U samom plićaku na svega pola metra dubine uočio sam hobotnicu kako nonšalantno "šeta" po dnu. Bez trenutka razmišljanja, u kompletnoj robi i patikama, uletio sam u more i nakon kraće borbe morska neman je bila savladana. Pri povratku na jedrilicu vidili smo da su i ostali članovi posade bili dobre ruke pa smo zahvaljujući Ivani i skiperu imali pozamašan broj bukava koje su se koprcale na krmi. Jedini problem u cijeloj ovoj priči je bilo kulinarsko (ne)iskustvo većine prisutnih tako da smo se još jednom prisjetili trenutaka kad je s nama još bio Dado koji je već prvog dana dobio nadimak "mali od kužine". Sve u svemu, negdi oko 23.30 večer je bila gotova.

Danas je petak, naš zadnji dan jedrenja. Polako plovimo prema Sukošanu i snimamo posljednje kadrove za tv reportažu. Kamerman je oduševljen do sada snimljenim kadrovima te nam govori da bi prilog mogao biti i duži nego što je to bilo ranije predviđeno. U opuštenoj atmosferi i uz pjesmu uplovljavamo u marimu u Sukošanu te se opraštamo od skipera i tv ekipe koji moraju dalje nošeni drugim obavezama. Davor i Josipa voze tv ekipu natrag u Šibenik, a mi ostali krećemo u potragu za marketom koji je još uvijek otvoren. Nailazimo na prvi koji je zatvoren, međutim kako smo zakasnili samo petnaest minuta, na naše usrdne molbe "teta" iz dućana nam se ipak smilovala te smo tu obavili kupovinu potrepština koje su nam bile neophodne za našu posljednju zajedničku noć.

Nakon neprospavane noći ujutro je došao trenutak rastanka s curama iz Osijeka. Josipa i Tanja su morale ranije put doma jer je njih čekao i najduži put, a Davor, Bruno, Ivana i ja smo se uputili put Zadra da do četri, za kada je bio predviđen povratak kući, malo upoznamo ljepote tog predivnog dalmatinskog grada. Nakon obilaska grada i "ručka" u parku došao je i trenutaka kada su "purgeri" morali put sjevera, a ja nešto malo južnije. Doma, u najlipši grad na svitu. I za kraj, samo bi još ovo tija reć: "Dado u potpunosti se slažen s tobon". Do skorog viđenja u nekoj od slični akcija ciloj ekipi jedriličara lipi pozdrav iz Splita.

Naravno zahvaliti ćemo se Jagodi Radmilo i Ani Paškvan na velikoj pomoći oko "sitnica" i organizacije te Medilb-u bez kojih ovo nikad ne bi mogli ostvariti.

Davor Matić
Vatroslav Čović